Tuga U Kamenu

Ni reč, ni stih, ni zvuk
tugu moju ne kaza;

A duge sveudilj neke
nebo i zemlju
spaja i spaja luk.

I krenem, i rodna kob
sve dublje me koreni.

I kriknem,
i u srce kao nož rođeni zarije se krik.

I krvlju tu pa tu
materom u krug.

A svićem sa zorama,
a s večeri setno
nestaje me za gorama.

I nemo iz tvari tugom
objavi se drug.

I tugom zacvrkuće tica
i zazeleni lug.

I sekira kad ljuto
zaseče dub;

i jagnjetu vuk, – kosti kad mlavi zub;
nemo sve svemu tugom
verni ostane drug.

Sloboda robu, – odbegnem daleko,
a sve dublje tu.

I blagoslov što grobu
kolevci prokletstvo neko, -
odužiti dug.

Sve zove, -
ostajem.

Korenom u kamenu
tuzi zatvaram krug.

Patniku iz tiha srca
to čudno pukne zore cik.

I čudno,
na ramenu sebi,
svetli svoj sagleda lik.

Ni reč, ni stih, ni zvuk
tugu moju ne kaza.

A duge sveudilj neke
nebo i zemlju
spaja i spaja luk.

Momčilo Nastasijević‎